Restoran Milošev konak u Sokobanji
Zašto baš prvi post o restoranu koji smo posetili leti? Prosto jer mi je i dalje u memoriji živa uspomena na fantastičan tretman koji smo kao gosti doživeli i želim da krenem sa malo pozitive :)
Baza našeg letovanja u kasno leto 2015 bio je Kruševac. Odatle smo pravili izlete po tom delu Srbije, beba je bila mala za duži put (zapravo previše glasna ali hajde) a i mama i tata malo da obnove gradivo o lepotama svoje zemlje.
Fotografiju sam preuzela sa sajta soko banja.org iz prostog razloga što smo se minimalno slikali a i ono što smo slikali nije tehnički odgovaralo zahtevima bloga.
U pitanju je zgrada koja spolja odslikava ono što i očekujemo od ovog dela Srbije, kamen, drvo, tremovi i lukovi. Enterijer donekle prati ovu priču mada su i dalje prisutni elementi zaostali negde od 70-ih no, da ne cepidlačim previše. Za mene, predstavlja lepu građevinu i uvek bih radije ušla u neki ovakav restoran nego u neko mesto koje kao da je ištancovano.
Izgled na stranu, čim smo stigli bukvalno nas je nokautirao doček od strane osoblja. Kad su primetili da imamo bebu (koja je baš tad rešila da pokaže šta ume sa glasom) ponudili su se da je zabave. Da li smo imali sreće da tada nije bilo gužve, ili je osoblje bilo posebno raspoloženo ali za bebu su se odmah našli autić- guralica, minijaturni tricikl, ljuljaška za bebe prenosiva kao i par zvečkica.
Dok smo se mi odlučivali šta ćemo da jedemo roštilj majstorica ju je zapričavala a kad smo konačno odlučili šta ćemo ulogu ljuljača-zabavljača preuzela je druga zaposlena.
Srećom pa je bebi uskoro bilo vreme za klopu i prateći podoj inače bismo ostali bez osoblja :) Restoran je dovoljno veliki, ima veliku terasu i ukoliko nije gužva bez problema možete naći ćošak da u miru podojite svoje dete. Nisam od onih koji zagovaraju dojenje u kući i sl. Prosto meni je prijatnije kad imam malo intime. Beba je nakon obroka zaspala i tad sam imala prilike da se posvetim hrani i da malo prođem po lokalu.
Klopa je standard za domaće restorane. Po meni to znači sledeće: Porcije velike, zasitne, meso OK, pomfrit se podrazumeva kao prilog. Primer porcije: Ako niste neki veliki izjelica komotno računajte da vam je porcija šopske salate dovoljna za ručak, naime ista dolazi u činiji prečnika 15-ak cm a od gore je brdašce sira dovoljno da dr feel and stay good ima šta da mrsi nedelju dana.
Ono što mi se nije dopalo videla sam po ulasku u samu unutrašnjost restorana. Bilo je kasno leto, lepo vreme pa smo bili na terasi, nije bilo potrebe za ulaskom u restoran i tek posle obroka sam videla neke stvari koje je možda i bolje što sam videla posle klope. Naime, nekako bih preživela to što je kuhinja odmah do sanitarnog čvora međutim to što je wc pošteno očišćen negde rano tog jutra i od tada se niko više nije njime bavio - teško da ima opravdanje. Muve koje su neometano uspostavile koridor na relaciji kuhinja - wc da ne spominjem.
Taman kad sam htela da dignem familiju na brzinski povratak sa preskakanjem kafe videla sam jedan detalj koji mi je dodatno začinio boravak u ovom restoranu. Za goste je naime napolju u hladovini između dva drveta razapeta mreža za ljuljanje.
Kako je ostatak gostiju bio zauzet poziranjem u prednjem - promenadi okrenutom delu restorana a mi smo bili nekako pozadinski smešteni, imala sam priliku da isprobam i ovaj detalj koji mi je razblažio gorki ukus onoga što sam videla unutra. Desetak minuta meditacije pod drvećem i kao novi ste. Kada bi svaki restoran imao neko after klopa kanabe, mrežu za ljuljanje i slično gosti bi izlazili mnogo bolje raspoloženi.
Zaključak, radije ću doći zimi, kad je kuhinja zatvorena a muva nema :)
Ukratko, na skali od 1 do 5
Klopa: 3
Eksterijer 4 (bilo bi bolje da nije gomile štandova podžidžanih uz restoran koji kvare sliku
Osoblje 5+
Enterijer 3
Higijena 2
Zašto baš prvi post o restoranu koji smo posetili leti? Prosto jer mi je i dalje u memoriji živa uspomena na fantastičan tretman koji smo kao gosti doživeli i želim da krenem sa malo pozitive :)
Baza našeg letovanja u kasno leto 2015 bio je Kruševac. Odatle smo pravili izlete po tom delu Srbije, beba je bila mala za duži put (zapravo previše glasna ali hajde) a i mama i tata malo da obnove gradivo o lepotama svoje zemlje.
Fotografiju sam preuzela sa sajta soko banja.org iz prostog razloga što smo se minimalno slikali a i ono što smo slikali nije tehnički odgovaralo zahtevima bloga.
U pitanju je zgrada koja spolja odslikava ono što i očekujemo od ovog dela Srbije, kamen, drvo, tremovi i lukovi. Enterijer donekle prati ovu priču mada su i dalje prisutni elementi zaostali negde od 70-ih no, da ne cepidlačim previše. Za mene, predstavlja lepu građevinu i uvek bih radije ušla u neki ovakav restoran nego u neko mesto koje kao da je ištancovano.
Izgled na stranu, čim smo stigli bukvalno nas je nokautirao doček od strane osoblja. Kad su primetili da imamo bebu (koja je baš tad rešila da pokaže šta ume sa glasom) ponudili su se da je zabave. Da li smo imali sreće da tada nije bilo gužve, ili je osoblje bilo posebno raspoloženo ali za bebu su se odmah našli autić- guralica, minijaturni tricikl, ljuljaška za bebe prenosiva kao i par zvečkica.
Dok smo se mi odlučivali šta ćemo da jedemo roštilj majstorica ju je zapričavala a kad smo konačno odlučili šta ćemo ulogu ljuljača-zabavljača preuzela je druga zaposlena.
Srećom pa je bebi uskoro bilo vreme za klopu i prateći podoj inače bismo ostali bez osoblja :) Restoran je dovoljno veliki, ima veliku terasu i ukoliko nije gužva bez problema možete naći ćošak da u miru podojite svoje dete. Nisam od onih koji zagovaraju dojenje u kući i sl. Prosto meni je prijatnije kad imam malo intime. Beba je nakon obroka zaspala i tad sam imala prilike da se posvetim hrani i da malo prođem po lokalu.
Klopa je standard za domaće restorane. Po meni to znači sledeće: Porcije velike, zasitne, meso OK, pomfrit se podrazumeva kao prilog. Primer porcije: Ako niste neki veliki izjelica komotno računajte da vam je porcija šopske salate dovoljna za ručak, naime ista dolazi u činiji prečnika 15-ak cm a od gore je brdašce sira dovoljno da dr feel and stay good ima šta da mrsi nedelju dana.
Ono što mi se nije dopalo videla sam po ulasku u samu unutrašnjost restorana. Bilo je kasno leto, lepo vreme pa smo bili na terasi, nije bilo potrebe za ulaskom u restoran i tek posle obroka sam videla neke stvari koje je možda i bolje što sam videla posle klope. Naime, nekako bih preživela to što je kuhinja odmah do sanitarnog čvora međutim to što je wc pošteno očišćen negde rano tog jutra i od tada se niko više nije njime bavio - teško da ima opravdanje. Muve koje su neometano uspostavile koridor na relaciji kuhinja - wc da ne spominjem.
Taman kad sam htela da dignem familiju na brzinski povratak sa preskakanjem kafe videla sam jedan detalj koji mi je dodatno začinio boravak u ovom restoranu. Za goste je naime napolju u hladovini između dva drveta razapeta mreža za ljuljanje.
Kako je ostatak gostiju bio zauzet poziranjem u prednjem - promenadi okrenutom delu restorana a mi smo bili nekako pozadinski smešteni, imala sam priliku da isprobam i ovaj detalj koji mi je razblažio gorki ukus onoga što sam videla unutra. Desetak minuta meditacije pod drvećem i kao novi ste. Kada bi svaki restoran imao neko after klopa kanabe, mrežu za ljuljanje i slično gosti bi izlazili mnogo bolje raspoloženi.
Zaključak, radije ću doći zimi, kad je kuhinja zatvorena a muva nema :)
Ukratko, na skali od 1 do 5
Klopa: 3
Eksterijer 4 (bilo bi bolje da nije gomile štandova podžidžanih uz restoran koji kvare sliku
Osoblje 5+
Enterijer 3
Higijena 2
Нема коментара:
Постави коментар