Etno restoran Šumski raj
Sasvim slučajno smo u svojim švrćkanjima moj muž i ja otkrili ovaj biser.
Naime, volimo da se krećemo, to sam već pojasnila u prethodnim postovima, potom manastir Velika Remeta nam je bio na spisku fruškogorskih svetinja za posetiti i mic po mic shvatimo da nam od svih posećenih, najviše prija energija pomenutog manastira.
Dolazeći do Velike Remete stalno smo komentarisali žutu građevinu sa natpisom Šumski Raj, pored puta koja bojom odudara od okolnih kuća. Eksterijer nije nešto obećavao, previše etno restorana se reklamira na isti način: Muškatle tu i tamo, drvo i pokoja seoska alatka po spoljnim zidovima... O kako smo samo pogrešili :)
Slučajno smo navratili jedared kad je meni nivo krvi opasno porastao u kofeinu koji mi inače kola venama i muž me instantno morao reanimirati na prvom pojilu sa kafom. Igrom slučaja bili smo u blizini pa hajde da svratimo, valjda kuvaju kafu, da skratim priču došli smo na kafu - izašli smo siti.
Foto: https://www.facebook.com/Etno-restoran-Sumski-raj-111678218903120/
Naime, prvo mi je poslužena domaća kafa, koja me instantno vratila u život, pa sam uspela da skontam kako restoran ima tri dela a ne onaj jedan koji se vidi spolja. U pitanju su glavna zgrada, bašta i zatvorena bašta. Potonja mi se opasno dopala, em ima smederevac, em u kamenu, drvetu i staklu, em konobari lepršaju okolo. Što bi rekao pokojni Momo Kapor: 'Meni dopada'
Međutim, tačka preloma je nastala kad su meni pored očinjeg vida krenula da se vraćaju i druga čula pa je miris dojavio da nešto mnogo lepo miriši sa susednih stolova a zvuk da je neko kuče u blizini i da bi htelo da se pomazi, u pitanju je Roki, zvezda restorana - i eto, realno bila sam kupljena. Taman sam krenula da priupitam muža da li bi on nešto pregrizao nabrzaka a ono njemu već narastao dodatni par očnjaka kad je snimio domaće meze - sto do nas.
Uglavnom, dok smo inhalirali sadržaj tanjira uspela sam tu i tamo da ponešto priupitam konobara koji mi je objasnio:
Od tog momenta kad god nas put nanese redovni smo gosti. Hrana je domaća, bude i divljači - kad se ulovi. Cene su korektne a čim grane sunce moguće je zaigrati odbojku ili nešto drugo na velikoj ledini koja pripada restoranu.
Konstantno se pribojavamo da će im kvalitet opasti kako se to već dešava kod mnogih kojima posao krene ali oni se drže. Jedini problem na koji sam naišla jeste situacija da se pravo iz glavne zgrade prolazi kroz deo vezan za kujnu i to je manje više -to.
Tamo smo slavili krštenje naše kćerke i jeste da nemaju prostor za prepovijanje ali rado će obezbediti neki ćošak koji se trenutno ne koristi poradi te rabote. Oko dojenja su takođe spremni da izađu u susret, za sve nas ciklame koje volimo malo intime, dovoljno je javiti se oberkelneru i iskopaće vam neko privatno ćoše. Zimi greju, možda i previše ali za nas sa bebama to je plus.
Da zaključim:
Klopa: 5
Eksterijer: 3
Osoblje: 4
Enterijer: 4
Higijena: 3
Sasvim slučajno smo u svojim švrćkanjima moj muž i ja otkrili ovaj biser.
Naime, volimo da se krećemo, to sam već pojasnila u prethodnim postovima, potom manastir Velika Remeta nam je bio na spisku fruškogorskih svetinja za posetiti i mic po mic shvatimo da nam od svih posećenih, najviše prija energija pomenutog manastira.
Dolazeći do Velike Remete stalno smo komentarisali žutu građevinu sa natpisom Šumski Raj, pored puta koja bojom odudara od okolnih kuća. Eksterijer nije nešto obećavao, previše etno restorana se reklamira na isti način: Muškatle tu i tamo, drvo i pokoja seoska alatka po spoljnim zidovima... O kako smo samo pogrešili :)
Slučajno smo navratili jedared kad je meni nivo krvi opasno porastao u kofeinu koji mi inače kola venama i muž me instantno morao reanimirati na prvom pojilu sa kafom. Igrom slučaja bili smo u blizini pa hajde da svratimo, valjda kuvaju kafu, da skratim priču došli smo na kafu - izašli smo siti.
Foto: https://www.facebook.com/Etno-restoran-Sumski-raj-111678218903120/
Naime, prvo mi je poslužena domaća kafa, koja me instantno vratila u život, pa sam uspela da skontam kako restoran ima tri dela a ne onaj jedan koji se vidi spolja. U pitanju su glavna zgrada, bašta i zatvorena bašta. Potonja mi se opasno dopala, em ima smederevac, em u kamenu, drvetu i staklu, em konobari lepršaju okolo. Što bi rekao pokojni Momo Kapor: 'Meni dopada'
Međutim, tačka preloma je nastala kad su meni pored očinjeg vida krenula da se vraćaju i druga čula pa je miris dojavio da nešto mnogo lepo miriši sa susednih stolova a zvuk da je neko kuče u blizini i da bi htelo da se pomazi, u pitanju je Roki, zvezda restorana - i eto, realno bila sam kupljena. Taman sam krenula da priupitam muža da li bi on nešto pregrizao nabrzaka a ono njemu već narastao dodatni par očnjaka kad je snimio domaće meze - sto do nas.
Uglavnom, dok smo inhalirali sadržaj tanjira uspela sam tu i tamo da ponešto priupitam konobara koji mi je objasnio:
- Da, imate pravo meze je domaće
- Da, sve ponuđeno je domaća proizvodnja, mahom od ljudi iz komšiluka koji imaju svoje farme
- Ne gospođo, nećete pući ako poručite još jedan tanjir.
Od tog momenta kad god nas put nanese redovni smo gosti. Hrana je domaća, bude i divljači - kad se ulovi. Cene su korektne a čim grane sunce moguće je zaigrati odbojku ili nešto drugo na velikoj ledini koja pripada restoranu.
Konstantno se pribojavamo da će im kvalitet opasti kako se to već dešava kod mnogih kojima posao krene ali oni se drže. Jedini problem na koji sam naišla jeste situacija da se pravo iz glavne zgrade prolazi kroz deo vezan za kujnu i to je manje više -to.
Tamo smo slavili krštenje naše kćerke i jeste da nemaju prostor za prepovijanje ali rado će obezbediti neki ćošak koji se trenutno ne koristi poradi te rabote. Oko dojenja su takođe spremni da izađu u susret, za sve nas ciklame koje volimo malo intime, dovoljno je javiti se oberkelneru i iskopaće vam neko privatno ćoše. Zimi greju, možda i previše ali za nas sa bebama to je plus.
Da zaključim:
Klopa: 5
Eksterijer: 3
Osoblje: 4
Enterijer: 4
Higijena: 3
Нема коментара:
Постави коментар