U momentima dok sam gurala osmi mesec trudnoće i polako grabila ka devetom imala sam jedan tekst koji sam ponavljala kao papagaj na drogama: ''Samo još ovaj restoran da obiđemo, ko zna kako ćemo kad se rodi beba?''
Naime, moj muž i ja rođeni smo sa čipom za kretanje nešto većeg kalibra nego kod mnogih i stalno smo bili u pokretu. Na vest da se negde otvorio restoran sa zanimljivom ponudom online smo birali favorite i polako se pakovali, ako je u blizini neko zanimljivo izletište, mi već pakujemo fotiće i krećemo. Ako ništa znali smo da spakujemo sendviče i odemo na Frušku goru samo da ne sedimo kući. Naravno, rođenje deteta, kako se približavalo, u našim glavama je pretilo da zatre svaku mogućnost kretanja mimo kruga Detelinare pa je i logično što smo te mesece dok smo bili trudni proveli uglavnom zujeći tamo amo, jer, da ponovim: 'ko zna kako ćemo kad se rodi beba?' :)
Realno, prvo mi je dete i nekako sam imala viziju (pogrešnu, znam) da rođenjem potomka svet staje, život dobija drugu dimenziju, telo četvrtu dimenziju a izlasci postaju samo zamućene slike kojih ću se sećati dok budem menjala pelene.
Da to baš i nije tako uverila sam se kada smo suprug i ja polako ušli u fazon pakovanja potrepština za bebu u manje od 15 minuta i kada smo nekako uspostavili ritam hranjenja i spavanja. Svet se opet rastegao van granica matične nam Detelinare (ne predaleko ali opet mrdamo se) a i mi smo polako postajali oni stari, ustrajni u nameri da na bebu prenesemo najlepši od svih virusa - virus kretanja :)
Na ovom blogu potrudiću se da prenesem naše viđenje restorana, etno sela, izletišta... Ukratko svih mesta na kojima smo se zatekli sa bebom, no ovoga puta iz ugla roditelja. Pisaću o ljubaznosti osoblja, pogodnostima za klince, mestima za dojenje i prepovijanje, ukratko o svemu što interesuje jednog roditelja namernog da isplanira izlet za svoju porodicu.
Do skorog čitanja,
Aleksandra
Naime, moj muž i ja rođeni smo sa čipom za kretanje nešto većeg kalibra nego kod mnogih i stalno smo bili u pokretu. Na vest da se negde otvorio restoran sa zanimljivom ponudom online smo birali favorite i polako se pakovali, ako je u blizini neko zanimljivo izletište, mi već pakujemo fotiće i krećemo. Ako ništa znali smo da spakujemo sendviče i odemo na Frušku goru samo da ne sedimo kući. Naravno, rođenje deteta, kako se približavalo, u našim glavama je pretilo da zatre svaku mogućnost kretanja mimo kruga Detelinare pa je i logično što smo te mesece dok smo bili trudni proveli uglavnom zujeći tamo amo, jer, da ponovim: 'ko zna kako ćemo kad se rodi beba?' :)
Realno, prvo mi je dete i nekako sam imala viziju (pogrešnu, znam) da rođenjem potomka svet staje, život dobija drugu dimenziju, telo četvrtu dimenziju a izlasci postaju samo zamućene slike kojih ću se sećati dok budem menjala pelene.
Da to baš i nije tako uverila sam se kada smo suprug i ja polako ušli u fazon pakovanja potrepština za bebu u manje od 15 minuta i kada smo nekako uspostavili ritam hranjenja i spavanja. Svet se opet rastegao van granica matične nam Detelinare (ne predaleko ali opet mrdamo se) a i mi smo polako postajali oni stari, ustrajni u nameri da na bebu prenesemo najlepši od svih virusa - virus kretanja :)
Na ovom blogu potrudiću se da prenesem naše viđenje restorana, etno sela, izletišta... Ukratko svih mesta na kojima smo se zatekli sa bebom, no ovoga puta iz ugla roditelja. Pisaću o ljubaznosti osoblja, pogodnostima za klince, mestima za dojenje i prepovijanje, ukratko o svemu što interesuje jednog roditelja namernog da isplanira izlet za svoju porodicu.
Do skorog čitanja,
Aleksandra
Нема коментара:
Постави коментар